Djevojčica

Negdje u blizini, ali davno, dok su ljudi još živjeli bez struje i interneta, i dok su harale bolesti potpomognute glađu i siromaštvom, još jedna udovica je spremala svoju mršavu dječicu na spavanje. Starijeg, dječaka, na klupu pored hladne peći u kuhinji, a mlađu, djevojčicu, u drvenu zipku pored svog kreveta. Djeca su zaspala, ali njoj je briga na granici očaja rastjerivala san. Pa ipak, pomalo je tonula. No iznenada se prenula, čuvši škripu drvenog poda. Krenula je ustati, ali ostala je kao smrznuta – na vratima sobe stajala je ljudska prilika! Lopov? Što bi lopov radio u sirotinjskoj kući? Nije bilo drugog svjetla, osim mjesečine koja se ulijevala kroz maleni prozor.
Tamni lik je prišao bliže i ona je prepoznala njegovo lice. Bio je to njen pokojni muž, blijed i ozbiljan. Gledao ju je praznim pogledom, kao da se nikad nisu poznavali.
«Došao sam po našu kćer. Tebi neka ostane sin, a ona ide samnom.»
Onaj prvi nalet zbunjenog straha nije bio ni sjena užasa koji joj je sijevnuo do srži, poput strujnog udara. Utvara je kročila prema djetetu, ali udovica je bila brža – s odlučnošću kakvu samo smrtna opasnost može dati u jednom skoku se našla pored zipke, zgrabila dijete i viknula: «Ne! Ne dam ti ju! Ne!»
Iznenada je zašutjela, jer joj je do svijesti prodrla spoznaja da je dijete neobično mirno. Bez obzira na viku i naglo dizanje, spavalo je bez treptaja ili... disanja.
«O, moja kćer! Moje malo zlato! Ne dam ti je! Ne!» vikala je sad iz dubine svoje ojađene duše, spremna da se uhvati u koštac i sa samim vragom ako treba. Istovremeno je tresla djetetove ručice i lupkala obraze, nastojeći je prenuti iz sna koji ne poznaje jutro. Tamna prilika je i dalje tupo stajala između njih i vrata.
«Nećeš!» viknu udovica još jednom i zaleti se kroz prikazu prema izlazu. Kao da je prošla kroz ledenu vodu. Kao da je na tren i sama bila na drugoj strani. Nije bilo vremena za misli, uletjela je u kuhinju, grabila od vike probuđenog malog sina i potrčala u hladnu noć.