Obitelj Brandhauser iz srednje Slovacke je prokleta. To o njoj tvrdi nekoliko stanovnika grada. Price o povezanosti s vragom rasirile su se po okolici brzinom munje. Sto je zapravo u svemu istina?
Prokletstvo obitelji Brandhauser pocinje jos u 19.stoljecu. Tada je, navodno, jedan od clanova obitelji potpisao ugovor s vragom. Nije ga ispunio, i zbog toga vrag vec vise desetljeca podsijeca njegove potomke na dug, koji obitelj prema njemu ima!
Glasine o nasoj povezanosti s vragom stare su godinama. O njima mi je pripovijedao vec moj pokojni otac - kaze (1996.god) danas 76-godisnji Karlo Brandhauser. - "Mislim, da to tada otac nije uzimao za ozbiljno i pricao mi je to kao kuriozitet" - objasnjava dalje Karlo i dodaje: "Ne, ne sjecam se da se u vrijeme mog djetinjstva u nasoj obitelji dogodilo nesto, sto bi potvrdjivalo ove oceve price".
Usprkos tome, Karlo Brandhauser, najstariji clan obitelji u listopadu 1995.godine - na dan svog rodjendana - kao prvi od zivucih potomaka dobio je poruku od vraga.
Poruka je bila napisana crvenom tintom (kasnije se utvrdilo da je to bila krv) i sadrzavala je na latinskom slijedece rijeci: "Ispuni svoj ugovor s vragom". Poruka u obliku papirnatog svitka, bila je stavljena u malu trubu, slicnu vrazjem kopitu.
Najprije sam pomislio kako se netko sa mnom grubo nasalio, i smatrao sam to malo neprimjerenim poklonom za covjeka mojih godina - nastavlja pricu stari gospodin. - "Samo nisam znao tko i zasto se sali na moj racun. Nitko iz obitelji si to ne bi dozvolio".
Na los vic se zaboravilo. Kada je na dan svog rodjendana, dva tjedna kasnije, dobila isti takav "poklon" njegova 55-godišnja kcerka Marija, a zatim istom prigodom pocetkom prosinca i njezina kcerka, 36-godišnja Ana, cijela stvar postala je vise nego sumnjiva i vrlo ozbiljna. Nitko iz obitelji nije imao velikih neprijatelja, dapace, obitelj Brandhauserovih bila je kod mnogih ljudi uvijek vrlo cijenjena. "Postepeno smo eliminirali sve mogucnosti da bi nas netko htio prestrasiti." - kaze Marija - "Nismo pronasli ni moguce zastrasitelje, ni motiv, koji bi ih u tome mogao voditi. Tada smo poceli traziti uporisnu tocku u proslosti."
Nakon mjesec dana uspjeli smo otkriti dnevnik Kornela Brandhausera, mojeg pradjeda. Dnevnik je bio zut, a neke njegove stranice su poispadale. Otkrili smo da su Kornela zanimale okultne, nadprirodne pojave. Na jednom mjestu u dnevniku pronasli smo zanimljiv dio: "Danas sam potpisao ugovor, koji ce odrediti sudbinu roda Brandhausera iducih desetljeca. Nadam se da ce to moji potomci, a i svi daljnji njihovi potomci znati cijeniti." Ovaj dio otkriva da je Kornel Brandhauser mogao s nekim tajanstvenim potpisati nekakav poseban ugovor, jer je inace bio vrlo precizan u opisivanju svojih poslovnih poteza. Samo na ovom mjestu nema nikakvih pojedinosti.
Karlo Brandhauser tome dodaje: - "Kornel, moj djed, umro je kada je meni bilo samo devet godina, tako da ga nisam imao prilike bolje upoznati. Ipak, jednom me odveo u svoju sobu, pokazao mi horoskope, kristalnu kuglu za gatanje i ostale druge okultne rekvizite. Za mene, tada djecaka, bile su sve to vrlo zanimljive stvari, ali nisam tocno znao cemu sluze. Nisam razumio ni neke djedove price, koje mi je pricao. Bile su strasne, ali zanimljive. Moj je otac uvijek govorio kako je moj djed cudak. U takvom mi je sijecanju i ostao."
Ono sto najvise zacudjuje jeste analiza. Njome je utvrdjeno kako je upotrijebljeni papir na svicima star oko 150 godina (!) a poruke su doista ispisane krvlju, i sve tri su u najmanjoj crtici identicne. Obitelj Brandhauser ceka sto ce se dalje dogadjati...
subota, 31. prosinca 2011.
samo čitaj,čitaj
ovo je valjda istina..neznam jeli ili nije istina ali sam sluso na radiju kako se pricaju strasni dogadjaji.Jedna je zena vecerala sam muzem jer je on radio 3 smjenu on je otisao i ona je zakljucala vrata.Nije dizala veceru (nije je sklonila) i u pola noci je probudilo kako se neko cuje da jede i cuje se kako kasika lupa od tanjir i ona je zvala muza kakada je on dosao ostatak hrane koji nisu pojeli je nestao...i nikada nisu saznali sta je zapravo bilo
Ovo se dogodilo mojoj baki. Kad je imala 20-ak godina živjele su ona i mama joj same u kući u centru splitu. Spavale su svaku noć u istoj sobi na braćnom krevetu skupa (otac joj je umro). Jedne noći moja se baka probudila usred noći i vidila neku sjenu koja joj je stala kraj nogu. Sjena joj je počela prilaziti i penjat se na krevet po njoj. Osjetila je veliku težinu na nogama, a zatim joj je sjena došla do vrata i počela je gušit. Ona nije mogla ništa, niti se pomaknut niti disat. Sjena joj je rekla nešto na latinski i nakon toga se velikom brzinom povukla s nje i pala na pod. Taj udarac se čuo i probudio je njenu mamu šta je spavala do nje. Nakon toga svaku noć idućoh 3 mjeseca se događalo isto. Svaku noć. Onda su one pozvale svećenika kod sebe doma i on je rekao da osjeća prisutnost zlih sila. Nakon toga su se odselile iz tog stana i više nikad se to nije ponovilo.
Ovo se dogodilo meni i petorici mojih prijatelja. Samo da znate u trenutku kad se to događalo nismo bili niti pijani niti napušeni. Svih nas 6 smo vidjeli isto. Bilo je to prije 2 godine na braću na ljeto. Mi smo ljetovali u Sutivanu koji je 30-ak kilometara udaljen od Supetra. I išli smo jednu večer u Supetar vanka, a nakon toga smo se vračali pješke u Sutivan. Put koji vodi između ta dva mista je šljunkovit put uz more s jedne strane, a s druge strane je šuma. Odjednom u daljini smo primjetili nekoliko ljudi kako dolaze prema nama. Kako su se približivali mi smo sve tiše govorili jer nam je nešto bilo čudno. Ti "ljudi" šta su dolazili bili su nevjerojatno tihi. Nama je pod nogama pucao šljunak, a njima se ništa nije čulo. I onda su prošli odma do nas. Na naše zaprepaštenje to su bili dosta mali ljudi, možda 1.20m visine i imali su kapuljače na glavi i LEBDJELI su poviše zemlje. Zato im nismo čuli korake. Nisu nas niti pogledali samo su prošli tako tiho do nas. Mi smo se pogledali u strahu i počeli smo trčat šta nas brže noge nose. Još i danas kad se toga sjetimo prođu nam trnci kroz tijelo. Al to nije jedina stvar šta se dogodila na tom istom putu. Tu ima blizu i jedno groblje na kojem smo u 3 ujutro vidili jednu staru ženu u crno kako stavlja cvijeće na grob. Zamislite to vidit u 3 ujutro, a nema nikoga okolo, sve je tiho.
Sto cu vam sada ispricati u najmanju ruku je cudno, nije moja prica, od moga prijatelja koji se ubio, ali koliko god sam mu vjerovao, i znali smo se od djetinjstva, znam da nikada nebi lagao niti izmisljao nesto da bude poseban ili nesto, ali jednostavno, i u meni se pojavila sumnja, iako vise vjerujem da je istina...
Dugo je pricao kako je bio siguran da mu svake noci netko seta u stanu, i mislio je kako netko ima kljuceve od njegova stana, dode i plasi ga po kuci. Nikada mu nista nije nestalo, ali on je jos uvijek bio siguran da mu netko seta po kuci. Ja sam mislio da mu se pricinjava ili da ga stvarno netko od njegovih samo plasi. Inace, zivio je sam. Tek mi je tjedan dana prije nego sto se ubio rekao koliko ga je strah, kako vise uopce ne spava. Nisam tome posvecivao previse pozornosti, tj. nisam uopce mislio koliko ga je strah, i nisam vidio da mu to predstavlja veliki problem, mislio sam proci ce ga... Jedan dan rekao mi je da je vidio nekakve crne sjene, da je siguran da nije sala, poceo se tresti i ja sam mu ponudio da dode prespavati kod mene... ali iste veceri nije dosao d o mene...ubio se, bacio se kroz prozor.
I dan danas neznam sto da mislim, cudno je. I jedno sto me jako vuce na to da je govorio istinu je nacin na koji se ubio. Znam da nije bio od osoba koje bi se samo tako bacile kroz prozor, nesto veliko ga je trebalo natjerati na to... kako god, na mene je uspio baciti dio svoga straha...
Dugo je pricao kako je bio siguran da mu svake noci netko seta u stanu, i mislio je kako netko ima kljuceve od njegova stana, dode i plasi ga po kuci. Nikada mu nista nije nestalo, ali on je jos uvijek bio siguran da mu netko seta po kuci. Ja sam mislio da mu se pricinjava ili da ga stvarno netko od njegovih samo plasi. Inace, zivio je sam. Tek mi je tjedan dana prije nego sto se ubio rekao koliko ga je strah, kako vise uopce ne spava. Nisam tome posvecivao previse pozornosti, tj. nisam uopce mislio koliko ga je strah, i nisam vidio da mu to predstavlja veliki problem, mislio sam proci ce ga... Jedan dan rekao mi je da je vidio nekakve crne sjene, da je siguran da nije sala, poceo se tresti i ja sam mu ponudio da dode prespavati kod mene... ali iste veceri nije dosao d o mene...ubio se, bacio se kroz prozor.
I dan danas neznam sto da mislim, cudno je. I jedno sto me jako vuce na to da je govorio istinu je nacin na koji se ubio. Znam da nije bio od osoba koje bi se samo tako bacile kroz prozor, nesto veliko ga je trebalo natjerati na to... kako god, na mene je uspio baciti dio svoga straha...
E ljudi ev moja prica istinita je
Bilo je to mislim prije jedno godinu dana doselio sam se u zgoscu to vam je u Kaknju i sa prijateljima reko hajd da odem na greben pa ce nas dovuc od mog prijatelja otac a mi smo po obicaju ostali do ponoci i to je bilo prvi put da su se svima ispraznile baterije na mobu odjednom tako da smo morali pjese a najvise nas je bilo strah stare crkve koja je napustena ima jedno 30godina i niko u nju nije ulazio od tad a kruzila je legenda da se svako vece u ponoc tu pojavi neka stara baba sa svjecom u ruci i mi smo prolazili kad odjednom crkvena zvona zazvonise,svi smo se prepali cak su neki i krenuli trcat oni koji su krenuli odmah trcat nisu vidjeli ono sto i mi na prozoru se pojavila neka strasna baba sa tacno i na tacni svijeca koja na pola gori u drugoj ruci krst ona sva prkrivena krvlju u bjeloj haljini koja je vise slicila na crvenu od krvi nas je pogledala i odjedno se zacu strasan zvuk kkrisnula je mi smo pobjegli bjezali smo tolko brzo da smo stigli one koji su otrcali prije nas i prestigli smo ih i nikad vise sa njima niisam otiso gore na taj greben...
Bilo je to mislim prije jedno godinu dana doselio sam se u zgoscu to vam je u Kaknju i sa prijateljima reko hajd da odem na greben pa ce nas dovuc od mog prijatelja otac a mi smo po obicaju ostali do ponoci i to je bilo prvi put da su se svima ispraznile baterije na mobu odjednom tako da smo morali pjese a najvise nas je bilo strah stare crkve koja je napustena ima jedno 30godina i niko u nju nije ulazio od tad a kruzila je legenda da se svako vece u ponoc tu pojavi neka stara baba sa svjecom u ruci i mi smo prolazili kad odjednom crkvena zvona zazvonise,svi smo se prepali cak su neki i krenuli trcat oni koji su krenuli odmah trcat nisu vidjeli ono sto i mi na prozoru se pojavila neka strasna baba sa tacno i na tacni svijeca koja na pola gori u drugoj ruci krst ona sva prkrivena krvlju u bjeloj haljini koja je vise slicila na crvenu od krvi nas je pogledala i odjedno se zacu strasan zvuk kkrisnula je mi smo pobjegli bjezali smo tolko brzo da smo stigli one koji su otrcali prije nas i prestigli smo ih i nikad vise sa njima niisam otiso gore na taj greben...
Ovoga puta je moja tema u vezi ormara! Mnogi ce se nasmejati na ovu temu, ali...
Prvo moja prica.....
Na jednom nemackom satelitskom programu sam gledala emisiju o neobicnim desavanjima (duhovi, reinkarnacija...) i jedna od tema je bila o jednom decaku koji je tvrdio da je u njegovom ormaru bilo cudoviste. Nocu nije smeo da spava. Roditelji mu nisu verovali, a ni brat ni sestra. Deca u skoli su ga zadirkivala zbog njegovog straha od ormara.
Jedno popodne grupa decaka, koji su bili drugovi njegovog brata, a i njegov brat, su resili da ga preplase. Hteli su da ga uvedu u ormar gde je cudoviste. U tom momentu je usla njegova starija sestra i prekinula to sto su oni hteli da urade. Medjutim, njegov brat je sam usao u taj ormar i rekao kako ce njega cudoviste da pojede. Usao je u ormar, vikao u pomoc. Drugi su mislili da se zeza. Potom, je u sobu usla i majka i pitala sta se dogadja, otvorila ormar, ali u ormaru nije bilo nikoga. Prijavili su nestanak sina policiji, a policija je rekla da ce sve uraditi kako bi nasli decaka, ali nikad nije nadjen
Prvo moja prica.....
Na jednom nemackom satelitskom programu sam gledala emisiju o neobicnim desavanjima (duhovi, reinkarnacija...) i jedna od tema je bila o jednom decaku koji je tvrdio da je u njegovom ormaru bilo cudoviste. Nocu nije smeo da spava. Roditelji mu nisu verovali, a ni brat ni sestra. Deca u skoli su ga zadirkivala zbog njegovog straha od ormara.
Jedno popodne grupa decaka, koji su bili drugovi njegovog brata, a i njegov brat, su resili da ga preplase. Hteli su da ga uvedu u ormar gde je cudoviste. U tom momentu je usla njegova starija sestra i prekinula to sto su oni hteli da urade. Medjutim, njegov brat je sam usao u taj ormar i rekao kako ce njega cudoviste da pojede. Usao je u ormar, vikao u pomoc. Drugi su mislili da se zeza. Potom, je u sobu usla i majka i pitala sta se dogadja, otvorila ormar, ali u ormaru nije bilo nikoga. Prijavili su nestanak sina policiji, a policija je rekla da ce sve uraditi kako bi nasli decaka, ali nikad nije nadjen
bio jednom jedan posxtar i on je oswojio nagradnu igru “krstarenje za 1 osobu” ...ukrcawajuci se wideo je jednom musxkarca koji je bio bled i sa krrrrwawim ochima ! ushao je u swoju kabinu i raskomotio se..odjednom je ushao onaj jeziwi chowek,nabacio zlogan osmex i rekao da obawezno dodje na weceru,bice iznanadjenje !!!ukriwio je glawu i izashao...kada je poshtar stigao na weceru wideo je da su swi mrrrtwi..UBIJENI...samo je bila jedna dewojcica koja mu je rekla.."cudowishte..na owom brodu...” i odjednom skocila preko palube..kada se okrenuo wideo je onog choweka koji je rekao “ja uwek odrzawam swoja obecanja..."cowek se nekako izwukao i posle nekoliko god saznao da je taj chowek poginuo pre 13 godina u istom danu na istom mestu..u brodolomu..poshtar i dan danas ide na terapije jer josh uwek nemoze da preewazidje traumu
Evo jedne koju sam ja cuo: U Beogradu cula devojka da ima vradzbina koja pokazuje kako ce izgledati vas muz. Otisla kod jedne stare bake i pitala je za tu vradzbinu. Rekla joj baka kao se vraca ta vradzina ali joj nije rekla negativnu stranu!!!
Otisle devojka kuci srecna. Ponoc i ona pali 4 scece ,po 2 sa leve i desne strane ogledala. Uzela cesalj i pocela laganim pokretima da ispravlja kosu. izgovarala je vradzbinu usput cesljajuci se. Nakon nekoliko sekundi u ogledalu pocinje da se stvara jarko zuta boja i silueta Tela u odelu sa sesirom okrenuta ledjima. Zapanjena devojka je nastavila da se ceslja polagano usporavajuci izgovaranje vradzbine . Silueta je pocela da joj se okrece! Nastavila je sa izgovaranjem ali prestala da se ceslja od zapanjenosi i iscekivanja lika, u tom trenutku svece se gase i u ogledalu se pjavljuje lik djavola i ruka izlece iz ogledala koja joj ostavlja trajne duboke oziljke na levoj strani lica i odnosi joj razum. Nikada je vise nisu videli van njene sobe u kojoj i dalje gleda otvorenih usta u ogledalo!!!!!
Otisle devojka kuci srecna. Ponoc i ona pali 4 scece ,po 2 sa leve i desne strane ogledala. Uzela cesalj i pocela laganim pokretima da ispravlja kosu. izgovarala je vradzbinu usput cesljajuci se. Nakon nekoliko sekundi u ogledalu pocinje da se stvara jarko zuta boja i silueta Tela u odelu sa sesirom okrenuta ledjima. Zapanjena devojka je nastavila da se ceslja polagano usporavajuci izgovaranje vradzbine . Silueta je pocela da joj se okrece! Nastavila je sa izgovaranjem ali prestala da se ceslja od zapanjenosi i iscekivanja lika, u tom trenutku svece se gase i u ogledalu se pjavljuje lik djavola i ruka izlece iz ogledala koja joj ostavlja trajne duboke oziljke na levoj strani lica i odnosi joj razum. Nikada je vise nisu videli van njene sobe u kojoj i dalje gleda otvorenih usta u ogledalo!!!!!
PROCITAJ TE OSIM AKO VAS NECE POSLIJE BIT STRAH OTICI U WC!!hh
utorak, 27. prosinca 2011.
Ukleti automobil!
Ukleti automobil o kome je ovde rijec je ford iz 1967. godine,koji je krstario americkim cestama sedamdestih godina.Ova prica je bila inspiracija mnogim filmovima i romanima,a ja znam samo za film "Auto".Sve pocinje na cesti broj 666, koja je bila 6 dio ceste 66,pa je dobila taj nepopularni naziv.
Iako je ova cesta vezana za nekoliko cudnih nesreca,ukleti Ford se pominje 1971. godine u lokalnim novinama Kortez Bjugla i to o nepoznatom napadacu koji je svojim fordom izazvao nesrecu na cesti a zatim nestao.U nesreci je poginulo cak 5-toro ljudi,a po prici ocevidaca i prezivjelih govori o tome da se je pojavio misteriozni automobil bez tablica,a onda je taj automobil skrenuo u suprotnoj traci i tako izazvao da kamion koji je isao prema njemu skrene i udari u punoj brzini tri automobila sa suprotne trake.Policija je uskoro obavjestena,ali niko nije mogao da nadje misteriozni auto.
Slijedeci slucaj se desava nekoliko mjesecei kasnije kada su svi zaboravili za slucaj.Na benziskoj stanici i kamionskom odmoristu (motelu) u blizini Grastin Roka, u Arizoni dešava se naizgled nesto veoma cudno.Naime djevojka ulazi u odmoristu sva uplakana tvrdeci da je vidjela duha.Vlasnik motela Dzejms Kalika je smiruje i ona mu prica uzasnu pricu...Na nekoliko kilometara od odmorista stopirala je crni Ford,ali su stakla bila zamagljena tako da nije vidjela vozaca.Bas kada je pomislila da ce auto otici,ali su se vrata otvorila i djevojka je usla.Izmedju devojke i vozaca je postojalo staklo crno i neprovidivo.Djevojka je zamolila vozača da je odveze na mjesto gdje se sad nalazi.Voznja je protekla u tisini i kad su stigli blizu odmorista rekla je da tu stane i kola su stala. djevojka je pokusala da izadje ali nije mogla vrata su bila zakljucana pokušala je ponovno ali bez uspjeha.Izmedju nje i vozaca se je konacno otvorilo staklo,a tamo je sjedio sijedi covjek kratko podsisane kose.Djevojka ga je zamolila da otvori vrata,ali bez uspjeha.Najzad,sada je djevojka bila vec uznemirena,da ne pominjem koliko je sada osjecala jezu.Pruzila je ruku prema vozacevom ramenu i vozac je okrenuo glavu.Tada je djevojka ugledala pravi horor mladiceve oci su izgledale veoma cudno,umjesto beonjace i zjenica,mladiceve oci su bile potpuno crne,kao dva klikera, a koza mu je u licu bila bijela skoro kao brasno.
Djevojka je pocela da vristi,a vrata su se otvorila i djevojka je izletjela iz kola i otrcala u odmaraliste...Jedan od posjetilaca te veceri je bio lokalni serif koji je u glavi sakupio 2 i 2 i shvatio da je toj onaj isti auto koji je prije nekoliko mjeseci izazvao nesrecu.Serif je usao u svoj auto i krenuo u pravcu koji je djevojka opisala.Slijedeceg jutra je serif pronadjen mrtav,a njegov auto smrskan.Posljedica je bila zakucavanje u drvo.ehhh
Slijedece nedjelje se desavaju cudni slucajevi u kome je bio zapazen crni ford.Kao sto su prometne nesrece,pregazeni pjesaci,cak se je jednom zaletio u stand sa hrenovkama usmrtivsi prodavca.Slucaj je došao cak do FBI.Teror misterioznog automobila ili Paklena kolica kako su ga lokalni mjestani prozvali traje 6 mjeseci.
Jedan od najpoznatijih slucaja je bio kada je auto punom brzinom uletio kroz prozor jednog restorana ruseci sve pred sobom sve do kuhinje.Uskoro je u zgradi izbio pozar i cijela je zgrada izgorjela do temelja,a auto se izvukao i nastavio put kao da nije nista bilo...
I onda jedne noci agenti koji su radili na slučaju "Paklena kolica" saznaju sudeci po tablicama da je auto van uporabe i da je prije toga pripadao mafijaskoj obitelji Vedrone,koji je u njemu izvrsavao neke od najuzasnijih egzekucija svojih suparnika.Godinama je sluzio samo za to,a onda ga je jednostavno ostavio na groblju automobila da trune.Ali kako su agenti saznali auto je jedne noci jednostavno nestao da bi zapoceo svoj krvavi pohod.Posto su ovo otkrili agenti odlaze do groblja i tamo ga zaticu kako se vraca sa svog paklenog puta.U izvjestaju je pisalo da je auto jednostavno prestao da radi.Kada su agenti prisli kolima unutra nije bilo nikoga,ni vozaca ni bilo koga drugog,ali odjednom je auto proradio i poceo da juri agente. poslije nekoliko minuta jurnjave,jedan od agenata uspjeva da aktivira magnetnu kuku i podigao je auto i bacio je u masinu za mrvljenje,koja ga je smrvila.
Strucnjaci koji se bave ovim poslom tvrde da je auto postao uklet zato sto su se u njemu godinama desavale uzasne stvari.I da je onaj vozac kojeg je djevojka vidjela vjerojatno samo nesmirena dusa jedne od zrtava mafijaske obitelji Vedrone...
Iako je ova cesta vezana za nekoliko cudnih nesreca,ukleti Ford se pominje 1971. godine u lokalnim novinama Kortez Bjugla i to o nepoznatom napadacu koji je svojim fordom izazvao nesrecu na cesti a zatim nestao.U nesreci je poginulo cak 5-toro ljudi,a po prici ocevidaca i prezivjelih govori o tome da se je pojavio misteriozni automobil bez tablica,a onda je taj automobil skrenuo u suprotnoj traci i tako izazvao da kamion koji je isao prema njemu skrene i udari u punoj brzini tri automobila sa suprotne trake.Policija je uskoro obavjestena,ali niko nije mogao da nadje misteriozni auto.
Slijedeci slucaj se desava nekoliko mjesecei kasnije kada su svi zaboravili za slucaj.Na benziskoj stanici i kamionskom odmoristu (motelu) u blizini Grastin Roka, u Arizoni dešava se naizgled nesto veoma cudno.Naime djevojka ulazi u odmoristu sva uplakana tvrdeci da je vidjela duha.Vlasnik motela Dzejms Kalika je smiruje i ona mu prica uzasnu pricu...Na nekoliko kilometara od odmorista stopirala je crni Ford,ali su stakla bila zamagljena tako da nije vidjela vozaca.Bas kada je pomislila da ce auto otici,ali su se vrata otvorila i djevojka je usla.Izmedju devojke i vozaca je postojalo staklo crno i neprovidivo.Djevojka je zamolila vozača da je odveze na mjesto gdje se sad nalazi.Voznja je protekla u tisini i kad su stigli blizu odmorista rekla je da tu stane i kola su stala. djevojka je pokusala da izadje ali nije mogla vrata su bila zakljucana pokušala je ponovno ali bez uspjeha.Izmedju nje i vozaca se je konacno otvorilo staklo,a tamo je sjedio sijedi covjek kratko podsisane kose.Djevojka ga je zamolila da otvori vrata,ali bez uspjeha.Najzad,sada je djevojka bila vec uznemirena,da ne pominjem koliko je sada osjecala jezu.Pruzila je ruku prema vozacevom ramenu i vozac je okrenuo glavu.Tada je djevojka ugledala pravi horor mladiceve oci su izgledale veoma cudno,umjesto beonjace i zjenica,mladiceve oci su bile potpuno crne,kao dva klikera, a koza mu je u licu bila bijela skoro kao brasno.
Djevojka je pocela da vristi,a vrata su se otvorila i djevojka je izletjela iz kola i otrcala u odmaraliste...Jedan od posjetilaca te veceri je bio lokalni serif koji je u glavi sakupio 2 i 2 i shvatio da je toj onaj isti auto koji je prije nekoliko mjeseci izazvao nesrecu.Serif je usao u svoj auto i krenuo u pravcu koji je djevojka opisala.Slijedeceg jutra je serif pronadjen mrtav,a njegov auto smrskan.Posljedica je bila zakucavanje u drvo.ehhh
Slijedece nedjelje se desavaju cudni slucajevi u kome je bio zapazen crni ford.Kao sto su prometne nesrece,pregazeni pjesaci,cak se je jednom zaletio u stand sa hrenovkama usmrtivsi prodavca.Slucaj je došao cak do FBI.Teror misterioznog automobila ili Paklena kolica kako su ga lokalni mjestani prozvali traje 6 mjeseci.
Jedan od najpoznatijih slucaja je bio kada je auto punom brzinom uletio kroz prozor jednog restorana ruseci sve pred sobom sve do kuhinje.Uskoro je u zgradi izbio pozar i cijela je zgrada izgorjela do temelja,a auto se izvukao i nastavio put kao da nije nista bilo...
I onda jedne noci agenti koji su radili na slučaju "Paklena kolica" saznaju sudeci po tablicama da je auto van uporabe i da je prije toga pripadao mafijaskoj obitelji Vedrone,koji je u njemu izvrsavao neke od najuzasnijih egzekucija svojih suparnika.Godinama je sluzio samo za to,a onda ga je jednostavno ostavio na groblju automobila da trune.Ali kako su agenti saznali auto je jedne noci jednostavno nestao da bi zapoceo svoj krvavi pohod.Posto su ovo otkrili agenti odlaze do groblja i tamo ga zaticu kako se vraca sa svog paklenog puta.U izvjestaju je pisalo da je auto jednostavno prestao da radi.Kada su agenti prisli kolima unutra nije bilo nikoga,ni vozaca ni bilo koga drugog,ali odjednom je auto proradio i poceo da juri agente. poslije nekoliko minuta jurnjave,jedan od agenata uspjeva da aktivira magnetnu kuku i podigao je auto i bacio je u masinu za mrvljenje,koja ga je smrvila.
Strucnjaci koji se bave ovim poslom tvrde da je auto postao uklet zato sto su se u njemu godinama desavale uzasne stvari.I da je onaj vozac kojeg je djevojka vidjela vjerojatno samo nesmirena dusa jedne od zrtava mafijaske obitelji Vedrone...
Sama u mraku
Tatjana je stavila ruke dublje u džep da joj bude toplije, vjetar je nosio snijeg u njeno lice. Oko nje su bile samo visoke zgrade. Ceste su bile potpuno prazne. Nitko osim nje nije hodao ulicom. Tatjana je poželjela da ne mora tako kasno hodati kući sama, ali zbog posla u jednom kafiću, ponekad je radila do kasno. Tako je hodala dok nije došla do jedne male uličice kroz koju je morala proći na putu do kuće. Polako je ušla u uličicu. U ulici nije bilo nikakvih svjetala. Ulica joj je izgledala puno duža, nego što izgleda po danu.
Tatjana je bila jako uplašena, hodala je brzo ne gledajući nigdje na stranu. Jedina stvar koja joj je davala snagu da ide dalje je bilo to da će brzo stići kući.
''Što je to bilo?'', pomislila je Tatjana nakon što je čula nešto poput koraka.
Uhvatio ju je još veći strah kad je ponovno čula zvuk cipela iza nje.
Stala je. Počela se okretati da vidi tko je to. Nije nikog vidjela, oko nje je bio samo mrak.
''Ima li koga?'', počela je dozivati nekoga.
Nakon što je malo promislila, shvatila je da bi bilo bolje da nije ništa rekla. Ako ju netko slijedio, on bi mogao opaziti intenzivni strah u njenom glasu. Opazio bi njenu ranjivost.
''Ti si dobro, nitko te ne slijedi.'', Tatjana je to ponavljala u sebi.
Jedino što je sada željela je bilo da bude u svome sigurnom stanu.
Osjetila je da ju je netko uhvatio s leđa. Htjela je pobjeći, ali nije se mogla pomaknuti. Čula je jedan glas iza leđa. Osoba je tiho rekla: ''Dobra večer''
Okrenuvši se, našla se licem u lice s nepoznatim čovjekom. On je bio u ranim dvadesetim godinama, s crnom kosom i crnim očima. Koža mu je bila blijeda, bez ikakve boje.
Tatjana je samo šutjela i gledala u njega. Njezino srce je lupalo glasno.
Tatjana se uspjela otrgnuti od njega i počela je trčati u smjeru u kojem je pretpostavljala da je njezina kuća. Jurila je niz ulicu i već se zadihala od trčanja. Već je pomislila da će joj noge otkazati od trčanja, kad se pojavio čovjek ispred nje.
Tatjana je naglo stala.
''Bezobrazno je otići bez pozdrava.'', rekao je čovjek.
On se smijao i njegove oči su pregledavale područje.
''Šta hoćeš?'', počela je vikati Tatjana.
''Mi…….samo hoćemo razgovarati'', rekao je čovjek.
''Mi…….?'', pitala je Tatjana.
Po prvi puta Tatjana je primijetila oko sebe još nekoliko ljudi koji su je okruživali u krug. Stajala je tamo bespomoćno.
Kako bi ona voljela biti doma, sigurna u svome domu….
Zatvorila je oči i spustila se na koljena. Tople suze klizile su niz njeno lice. Osjetila je da joj nešto probolo vrat. Taj probod bio bezbolan i kao da ju je samo uspavao.
Tatjana se probudila u hladnom znoju. Tatjana je shvatila da je doma u krevetu, živa i zdrava u svome sigurnome krevetu. Samo čudna noćna mora, prekinule njen san.
Ali sve je izgledalo tako…….stvarno. Da li je ona stvarno to sve sanjala?
Tatjana je ponovno legla i stavila glavu lagano na jastuk. Povukla je prekrivač preko ramena sretna što je kod kuće.
Ali nešto nije bilo u redu.
Njezin vrat je bio vlažan s gustom tvari. Nečim gušćim nego znoj. Prošla je rukom po vratu i pogledala u ruku. Boja s njezina lica je potpuno nestala.
''Krv'', viknula je Tatjana.
Krv je curila s njena vrata. Njezina bijela majica je skoro cijela postala crvena.
Tatjana je otvorila usta i ispustila veoma jaki vrisak….
Tatjana je bila jako uplašena, hodala je brzo ne gledajući nigdje na stranu. Jedina stvar koja joj je davala snagu da ide dalje je bilo to da će brzo stići kući.
''Što je to bilo?'', pomislila je Tatjana nakon što je čula nešto poput koraka.
Uhvatio ju je još veći strah kad je ponovno čula zvuk cipela iza nje.
Stala je. Počela se okretati da vidi tko je to. Nije nikog vidjela, oko nje je bio samo mrak.
''Ima li koga?'', počela je dozivati nekoga.
Nakon što je malo promislila, shvatila je da bi bilo bolje da nije ništa rekla. Ako ju netko slijedio, on bi mogao opaziti intenzivni strah u njenom glasu. Opazio bi njenu ranjivost.
''Ti si dobro, nitko te ne slijedi.'', Tatjana je to ponavljala u sebi.
Jedino što je sada željela je bilo da bude u svome sigurnom stanu.
Osjetila je da ju je netko uhvatio s leđa. Htjela je pobjeći, ali nije se mogla pomaknuti. Čula je jedan glas iza leđa. Osoba je tiho rekla: ''Dobra večer''
Okrenuvši se, našla se licem u lice s nepoznatim čovjekom. On je bio u ranim dvadesetim godinama, s crnom kosom i crnim očima. Koža mu je bila blijeda, bez ikakve boje.
Tatjana je samo šutjela i gledala u njega. Njezino srce je lupalo glasno.
Tatjana se uspjela otrgnuti od njega i počela je trčati u smjeru u kojem je pretpostavljala da je njezina kuća. Jurila je niz ulicu i već se zadihala od trčanja. Već je pomislila da će joj noge otkazati od trčanja, kad se pojavio čovjek ispred nje.
Tatjana je naglo stala.
''Bezobrazno je otići bez pozdrava.'', rekao je čovjek.
On se smijao i njegove oči su pregledavale područje.
''Šta hoćeš?'', počela je vikati Tatjana.
''Mi…….samo hoćemo razgovarati'', rekao je čovjek.
''Mi…….?'', pitala je Tatjana.
Po prvi puta Tatjana je primijetila oko sebe još nekoliko ljudi koji su je okruživali u krug. Stajala je tamo bespomoćno.
Kako bi ona voljela biti doma, sigurna u svome domu….
Zatvorila je oči i spustila se na koljena. Tople suze klizile su niz njeno lice. Osjetila je da joj nešto probolo vrat. Taj probod bio bezbolan i kao da ju je samo uspavao.
Tatjana se probudila u hladnom znoju. Tatjana je shvatila da je doma u krevetu, živa i zdrava u svome sigurnome krevetu. Samo čudna noćna mora, prekinule njen san.
Ali sve je izgledalo tako…….stvarno. Da li je ona stvarno to sve sanjala?
Tatjana je ponovno legla i stavila glavu lagano na jastuk. Povukla je prekrivač preko ramena sretna što je kod kuće.
Ali nešto nije bilo u redu.
Njezin vrat je bio vlažan s gustom tvari. Nečim gušćim nego znoj. Prošla je rukom po vratu i pogledala u ruku. Boja s njezina lica je potpuno nestala.
''Krv'', viknula je Tatjana.
Krv je curila s njena vrata. Njezina bijela majica je skoro cijela postala crvena.
Tatjana je otvorila usta i ispustila veoma jaki vrisak….
Kažu da će smrt posjetiti svakoga, od okrutnoga tiranina do najvelikodušnijega čovjeka na svijetu. A baš to je bio Ivica Marinović, velikodušan i ljubazan mladi seljak i svi za njega kažu da nije zaslužio ništa drugo, nego samo najbolje u životu.
Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.
Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.
Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.
Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:
''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.
Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''
Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.''
Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.
Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!
Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.
Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.
Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.
Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.
Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.
Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.
Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.
To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.
Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.
Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''
''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''
''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.
Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''
Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!
Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.
Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:
''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''
To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:
'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''
Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.
Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.
Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.
Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.
Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.
Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.
Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište.
Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.
Živio je sa svojom ženom, u koju je bio zaljubljen već od djetinjstva, u jednom malom selu u brdima. Bili su poprilično siromašni, ali su bili veoma sretni i nisu se nikad žalili. Jedina stvar koju su željeli je ta da ostanu zajedno zauvijek.
Jedne zime u selo je došla jedna teška bolest i njegova se žena razboljela. Svaki dan joj je bilo sve gore i gore. Nakon mjesec dana borbe s bolesti, jednog jutra se nije probudila.
Seljani su pokopali njegovu ženu na mjesnom groblju. Ivica je znao da ne može ostati u selu jer je puno njihovih uspomena. Nedugo nakon smrti, u proljeće je Ivica spakirao stvari i otišao zauvijek iz sela.
Išao je preko planina i dolina, prolazio kroz krajeve koje nikad nije vidio, prolazio je kroz šume, gdje je često čuo zastrašujuće zvukove koji su dolazili od iza mračnih drveća. Na putovanju je jeo samo ono što je našao na putu, poput raznih životinja, šumskih plodova i slično. Nakon 3 mjeseca lutanja Ivica se zaželio ljudskog društva. Jednoga dana je došao do jednog brda sa kojeg je vidio jednu prekrasni nizinu u kojoj je bio jedan grad u kojemu je vidio lijepe nove kuće. Ivica je krenuo u grad i na ulazu je stajala ploča s natpisom:
''Dobrodošli u Ličku Rječicu, svi su dobrodošli''. Ivica je ušao u grad i u gradu je vidio ono što svaki grad ima: crkva, trgovina, restoran i mali hotel. Ali se začudio kad je vidio u da u gradu nedostaje nešto veoma važno. Lička Rječica nije imala groblje.
Došao je do jednog mještanina i pitao ga: ''Oprostite gospodine, možete li mi reći gdje je vaše groblje?''
Na to pitanje čovjek se počeo smijati i rekao ''U našem gradu nema groblja.''
Ivica se začudio kako u gradu nema groblja na što mu je čovjek odgovorio da ovom gradu ne treba groblje zato što ovdje nitko ne umire, svi su ljudi zdravi i sretni.
Čovjek mu je pokazao malu rječicu i rekao je da je puna mineralima koji su ljekoviti, zato što rijeka dolazi iz jedne špilje koja ja sveta. I rekao je da u ovom gradu nitko se ne razbolijeva i nitko ne umire!
Čovjek je pogledao čovjeka i rekao mu je: ''Sigurno si gladan, dođi danas navečer u restoran na večeru, obećajem da će biti puno hrane za tebe.
Ivica nikad nije čuo tako ludu priču i razmišljao je da ne prihvati ponudu, ali je bio preumoran od puta i pregladan da odbije. I na kraju ipak je prihvatio ponudu.
Čovjek je dao Ivici da se okupa i dao mu je neku svoju odjeću da odjene, zato što je njegova bila pokidana od puta.
Ivica je došao u restoran i bilo je baš kao što je rekao čovjek, stol pun razna hrane: voća, povrća, kruha i mesa. Ivica se dobro najeo i rekao je da nikad nije jeo bolje meso od ovoga i pitao je o koje je to životinje, a nitko mu nije htio reći.
Ivici je odlučio da mu Lička Rječica postane novi dom. Našao je posao kod jednog farmera. Svaku večer nakon posla, Ivica je išao u restoran i tamo ga je svaki dan čekao pun stol hrane.
Nakon nekog vremena Ivica je počeo vjerovati da tu nitko ne umire. Svi su izgledali sretni i zdravi. Ivica je čak pomislio da je tijekom putovanja umro i da je ovo sve raj.
Ali jedne noći Ivica se probudio iz dubokog sna i čuo je neki čudan zvuk. Zvuk je dolazio iz mračne šume koja je okruživala grad. U početku on je samo čuo cvrčke i vukove, ali onda bi čuo nešto poput šaputanja. Mnogo glasova je dolazila iz mračne šume. Ivica to nije mogao shvatiti što je to. Nakon nekog vremena bi zvukovi prestali i on bi ponovno zaspao.
To se ponavljalo svakog dana, nakon posla odlazio je na večeru i onda je otišao kući spavati gdje je čuo zvukove. Nakon nekog vremena više nije ni mogao prestati jesti tu ukusnu hranu.
Stravični, nerazumljivi glasovi dopirali su iz mračne šume, pojačavajući se kao da ga okružuju, tada nestajali brzo kao što su i došli. Ivica je shvatio da mu nešto iz hrane daje te lude snove ali mu to nije puno smetalo zato što mu je ta hrana bila toliko neodoljiva da nije mogao prestati jesti.
Jedne noći kad se probudio čuo je glasove, ali sada iz kuće njegovog šefa. Pogledao je kroz prozor i kroz zavjesu od šefove kuće je vidio tri sjene. To mu je bilo veoma čudno, zbog toga što je šef bio budan tako kasno u noći, a još je imao i društvo. Ivica je čuo kako oni govore: ''Taj momak postaje sve bolesniji svaki dan'', rekao je njegov šef. ''Ako čekamo još puno, on će bit prebolestan za nas da jede.''
''Postao je dosta velik za sada'', rekao je drugi. ''Jesi li ga vidio nedavno? Od njega možemo dobiti 3-4 dobrog ručka od njega.''
''Samo gledajući ga kako radi, već počnem sliniti'', rekao je treći.
Ivičin šef je tada odgovorio: ''Dobro, ubit ću ga sutra, ali mi vi morate pomoći ovaj put. Neću da opet moram ostati budan cijelu noć, kuhajući ga, kao prošli puta.''
Kada je to čuo smučilo mu se i sada zna zašto u Ličkoj Rječici nema groblja. On je jeo tijela mrtvaca i što je najgore, on je sljedeći!!!
Znao je da nema izbora i da mora pobjeći. Istrčao je iz kuće i otrčao je u šumu. Prolazio je u sred noći kroz mračnu šumu, nije ništa vidio, ali je samo trčao ravno da dođe do nekog tko mu može pomoći. Trčao je dokle je mogao. Nakon nekog vremena srušio se, u ušima je čuo otkucaje svoga srca.
Počeli su se čuti oni glasovi ponovno. Glasovi su postajali sve glasniji i glasniji, i napokon je uspio čuti što to glasovi govore:
''Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''
To je bilo u trenutku kada je mjesečeva svijetlost prodrla kroz grane drveća i tako na mjesečini je mogao vidjeti prizor od kojeg mu se krv sledila. Šuma je bila puna ljudskih kostiju, lubanja, ruka, nogu i prstiju. Možda su oni bili samo putnici poput Ivice. Šaputanje je postalo još glasnije:
'' Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob! Iskopaj nam grob!''
Kao što sam rekao, Ivica je bio dobar čovjek i htio je pomoći njihovim dušama. Ivica je bio prestravljen, umoran i bolestan, ali je znao što treba učiniti. Našao je veliki kamen i iskopao je jedan veliki grob. Nakon nekoliko sati kopanja, njegove ruke su bile izrezane i krvarile su. Stavio je kosti u grob i zatrpao ga je sa zemljom.
Nakon što je pokrio sve kosti sa zemljom, glasovi su odjednom prestali i noć je postala ponovno tiha. Ivica je tada nastavio dalje trčati i nestao je u mraku šume.
Nakon nekoliko dana Ivica je stigao u jedan grad, gdje je odmah potražio šerifa. Ispričao je cijelu priču jednom policajcu, koji mu naravno nije odmah povjerovao, ali je posumnjao da bi to mogla biti istina zato što su i prije neki ljudi odlazili u taj grad, a nitko se nikad nije vratio. Policajac je pristao s njime otići natrag u grad.
Kada su došli u grad, ulice grada su bile prazne. Pokušavali su nekoga dozvati, ali se nitko nije javio. Kada su otvorili vrata restorana, vidjeli su zastrašujući prizor. Bila je jedna večera odjednom smrznuta u vremenu. Stolovi su bili puni pokvarene, smrdljive hrane. Na stolcima su sjedili mrtvi građani Ličke Rječice, na njihovim licima se moglo vidjeti da su umrli u velikim bolovima, njihova koža je bila ljubičaste boje.
Tada se policajac okrenuo prema Ivici i rekao: ''Ti su se ljudi sigurno otrovali hranom.'', i uzeo je jedan dio mesa da ga ispita u laboratoriju.
Došli je još ljudi iz drugog grada koji su pomogli zakopati tijela pokojnika da se ne bi širila bolest, stvorivši tako prvo groblje Ličke Rječice.
Ivica je znao da se nisu otrovali hranom, nego da pokopavši kosti iz šume, njihove duše su se osvetile njihovim ubojicama prije odlaska na posljednje počivalište.
Ivica se odselio u drugi grad, koji je imao groblje, i Ivica je shvatio da od smrti ne možeš pobjeći i da svatko od nas jednom mora umrijeti.
Crkva
Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.
Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.
Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.
Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.
Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.
Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.
Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.
Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.
Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.
''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.
Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.
Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.
Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.
''Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''
Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.
Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.
Jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.
Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.
Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.
I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slušaš……
Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.
Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.
Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.
Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.
Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.
Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.
Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.
Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.
''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.
Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.
Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.
Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.
''Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''
Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.
Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.
Jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.
Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.
Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.
I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slušaš……
četvrtak, 22. prosinca 2011.
Krvava grofica
Elizabeth Bathory, rođena u Mađarskoj 1560. godine, bila je plemkinja, članica bogate i moćne obitelji. No, već u ranoj dobi razboljela se od jedne vrste epilepsije. Osjetljivo je dijete trebalo pažnju, no majka se nije bavila njome – sva je briga prepuštena dadilji, koja joj je u svemu povlađivala i ugađala. Prijelomni trenutak u razbuktavanju njene poremećenosti bio je kad je kao mala prisustvovala izvršenju smrtne kazne nad Ciganinom optuženim za izdaju – rasporili su jednom konju trbuh i ušili nesretnika unutra. Okrutnost tog čina nije je dirnula, naprotiv – shvatila je da može raditi što želi s onima koji nisu plemićkog roda.
Udala se vrlo mlada, s 11 godina (neki izvori kažu s 15), za 26-godišnjeg Ferencza Nadasdyja. Rodila je troje djece, dvije djevojčice i sina, koje je nedugo po rođenju predala dadilji. Unatoč tome što je potpuno ignorirala vlastitu djecu, u tome je bilo i nešto dobroga – nije ih uključila u mučenja kojima se «u slobodno vrijeme» bavila.
Mučila je samo mlade djevojke, one na pragu djevojaštva. Primjerice, između nožnih prstiju umetnula bi im papir i zapalila ga, smijući se dok bi one pokušavale mašući nogama ugasiti plamen. Slamala bi im vrat otvarajući im usta do krajnjih granica, dok im vratna kralježnica ne bi pukla. Ako je bila dobro raspoložena, morale su «samo» posluživati gole, među mnoštvom muškaraca. Što je bila starija, izmišljala je sve gora mučenja – namazala bi sluškinje medom i ostavila ih među kukcima i grabežljivcima, ili bi ih izbacila na najveću zimu i polijevala ledenom vodom dok se ne bi smrznule.
Nakon muževe smrti postala je opsjednuta svojom ljepotom i mladošću. Jednom ju je sluškinja pri češljanju slučajno počupala, na što ju je ošamarila do krvi. Učinilo joj se tada da joj je koža na ruci, na mjestu koje je bilo poškropljeno krvlju, mekša i glatka. Uputila se svojim savjetnicama, vješticama Darvuliji, Heleni Jo i Dorki, koje su joj rekle da može očuvati mladost ako se kupa u krvi djevica. Odmah je ubila nesretnu sluškinju i okupala se u njenoj još toploj krvi.
U godinama što su uslijedile iz sela u okolici dvorca nestale su stotine djevojaka. Elizabeth je imala posebne sprave za njihovo mučenje i "cijeđenje" krvi, a jedna je čak služila poput krvavog "tuša". Te su se strahote dugo zataškavale jer je tada plemić bio vlast u svom kraju, a mogao mu je suditi samo kralj. No, čak ni bogata i utjecajna Elizabeth Bathory nije mogla zataškati smrt više od 650 djevojaka, koliko ih je bilo na popisu nađenom u njenom pisaćem stolu.
Uhvatili su je kad joj je ponestalo žrtava u okolici pa je otvorila školu za mlade plemkinje nižeg ranga, koje se nakon dolaska u Csjethe nikad nisu vratile kućama. Nakon što je bio svjedok stravičnih prizora u dvorcu, grof Thurz ju je do suđenja stavio u kućni pritvor.
Suđenje se održalo 1610. godine, no ona mu nije prisustvovala. Njene savjetnice vještice osuđene su na smrt, dok su nju zazidali u jednu prostoriju kule njenog dvorca i ostavili joj samo jedan otvor za zrak, hranu i vodu. Umrla je 1614., u dobi od 54 godine, nakon što je prethodno odbila čitav niz svećenika koji su joj nudili posljednju pomast i odrješenje grijeha. Dokumenti sa suđenja, koji potvrđuju istinitost ove priče, čuvaju se danas u Budimpešti, u državnom arhivu.
Krvava je grofica pokopana u obiteljskoj grobnici, uz cvijeće i neke počasti, za razliku od stotina mladih žena koje je ubila, čije su kosti po šumama razvukli vukovi ili su istrunule u magli oko njene kuće strave i užasa.
Udala se vrlo mlada, s 11 godina (neki izvori kažu s 15), za 26-godišnjeg Ferencza Nadasdyja. Rodila je troje djece, dvije djevojčice i sina, koje je nedugo po rođenju predala dadilji. Unatoč tome što je potpuno ignorirala vlastitu djecu, u tome je bilo i nešto dobroga – nije ih uključila u mučenja kojima se «u slobodno vrijeme» bavila.
Mučila je samo mlade djevojke, one na pragu djevojaštva. Primjerice, između nožnih prstiju umetnula bi im papir i zapalila ga, smijući se dok bi one pokušavale mašući nogama ugasiti plamen. Slamala bi im vrat otvarajući im usta do krajnjih granica, dok im vratna kralježnica ne bi pukla. Ako je bila dobro raspoložena, morale su «samo» posluživati gole, među mnoštvom muškaraca. Što je bila starija, izmišljala je sve gora mučenja – namazala bi sluškinje medom i ostavila ih među kukcima i grabežljivcima, ili bi ih izbacila na najveću zimu i polijevala ledenom vodom dok se ne bi smrznule.
Nakon muževe smrti postala je opsjednuta svojom ljepotom i mladošću. Jednom ju je sluškinja pri češljanju slučajno počupala, na što ju je ošamarila do krvi. Učinilo joj se tada da joj je koža na ruci, na mjestu koje je bilo poškropljeno krvlju, mekša i glatka. Uputila se svojim savjetnicama, vješticama Darvuliji, Heleni Jo i Dorki, koje su joj rekle da može očuvati mladost ako se kupa u krvi djevica. Odmah je ubila nesretnu sluškinju i okupala se u njenoj još toploj krvi.
U godinama što su uslijedile iz sela u okolici dvorca nestale su stotine djevojaka. Elizabeth je imala posebne sprave za njihovo mučenje i "cijeđenje" krvi, a jedna je čak služila poput krvavog "tuša". Te su se strahote dugo zataškavale jer je tada plemić bio vlast u svom kraju, a mogao mu je suditi samo kralj. No, čak ni bogata i utjecajna Elizabeth Bathory nije mogla zataškati smrt više od 650 djevojaka, koliko ih je bilo na popisu nađenom u njenom pisaćem stolu.
Uhvatili su je kad joj je ponestalo žrtava u okolici pa je otvorila školu za mlade plemkinje nižeg ranga, koje se nakon dolaska u Csjethe nikad nisu vratile kućama. Nakon što je bio svjedok stravičnih prizora u dvorcu, grof Thurz ju je do suđenja stavio u kućni pritvor.
Suđenje se održalo 1610. godine, no ona mu nije prisustvovala. Njene savjetnice vještice osuđene su na smrt, dok su nju zazidali u jednu prostoriju kule njenog dvorca i ostavili joj samo jedan otvor za zrak, hranu i vodu. Umrla je 1614., u dobi od 54 godine, nakon što je prethodno odbila čitav niz svećenika koji su joj nudili posljednju pomast i odrješenje grijeha. Dokumenti sa suđenja, koji potvrđuju istinitost ove priče, čuvaju se danas u Budimpešti, u državnom arhivu.
Krvava je grofica pokopana u obiteljskoj grobnici, uz cvijeće i neke počasti, za razliku od stotina mladih žena koje je ubila, čije su kosti po šumama razvukli vukovi ili su istrunule u magli oko njene kuće strave i užasa.
WINCHESTER HOUSE
Za kuću Winchester priča se da je od samog početka gradnje ukleta i da se gradila pod 'stručnim vodstvom' duhova, pa je s razlogom jedno od najjezovitijih američkih zdanja. Slavnu ukletu kuću počela je graditi 1884. Sarah Winchester, supruga nasljednika slavnih Winchester pušaka. Istraumatizirana gubitkom djeteta, pa zatim supruga, lijepa je Sarah počela gubiti razum. Nakon posjeta mediju bila je uvjerena da treba slijediti naputke duhova kako bi prekinula kletvu koja je pala na obitelj Winchester, i to zbog oružja koje je proizvela i koje je pobilo na tisuće ljudi. Zato je kupila kuću koju je prema željama duhova stalno gradila do kraja života.
| Bizarna kuća s prozorima u podu te vratima i stubištima koja nikamo ne vode |
Sarah je svakodnevno crtala i mijenjala planove te tjerala radnike da bez pogovora slušaju njezine upute ma koliko nelogične bile. Osim toga, bila je opsjednuta brojem 13 pa danas ta kuća ima ukupno 160 prostorija, sedam katova, 40 soba, 13 kupaonica, šest kuhinja, dvije dvorane za ples i 40 stubišta, od kojih nekoliko vodi doslovno nikamo - završavajući u stropu. Neka od stubišta imaju 13 stepenica, dok jedna soba ima prozor ugrađen u pod, a dvoja vrata otvaraju se na visini od nekoliko metara. U kući je 47 kamina, (četiri imaju dimnjake koji nikud ne vode), neke sobe imaju 13 prozora, dok mnogi zidovi imaju 12 površina.
Sarah je umrla u snu 1922. u dobi od 82 godine i nikad nije stala s radovima na kući. Radnici su radili 24 sata na dan tijekom 365 dana u godini. I danas mnogi vjeruju da je ova bizarna kuća ukleta, a ima i onih koji se kunu da su čuli korake u praznoj prostoriji, zvuk vrata koja se treskom zatvaraju (i kad nema propuha) i kvake koje se okreću same od sebe. Neki tvrde da su čuli i neobjašnjive glasove te da su vidjeli čudnu maglicu....
POLTERGEIST
Jedanaestogodišnji dječak se upravo spremao za spavanje..ovo mu je bio već četvrti dan u bolnici i nimalo mu se nije sviđalo to što je po prvi put na duže vrijeme odvojen od obitelji..Roditelji su mu taj dan donjeli knjigu Misterije Svijeta i dječak je bio oduševljen..čitao ju je i na taj način bar na kratko zaboravljao kako mu je grozno u bolnici..znao je provoditi sate čitajući tu knjigu iako se i sam bojao sadržaja knjige...tu noć je čitao o vražjim stopama..radi se o tome da su se odjednom preko noći u snjegu pojavili tragovi i to kao kopita ali u jednom redu...dječak se uplašio a ionako je Indiana Jones te večeri na Tvu završio u jedanaest navečer..normalno da je i poslije toga čitao..no shvatio je da je predugo budan a tv i čitanje knjige prije spavanja mu je smanjilo umor i nije mogao zaspati..Odjednom je iz hodnika čuo kako netko podiže uteg na vagi za težinu i pušta ga da padne..i tako stalno..još pod utjecajem knjige dječak se uspravio u krevetu i slušao udarce vage..Pod iznenadnim napadom hrabrosti dječak izlazi provjeriti što to lupa..ali više ništa nije lupalo..Stajao je tamo 5 minuta i ništa nije lupalo..sestra na smjeni je spavala i dječak ju je budio..ona mu je odgovorila"to nije ništa idi spavati"i dječak je otišao ali buka se nastavila..uplašeni dječak je dojurio do sestre i rekao joj da opet lupa..ali ona mu je odgovorila"to je samo kiša nastavi spavati"dječak je pogledao na mračni prozor i kišne kapi su ujednačeno lupkale po prozorskome staklu..i opet se ništa nije čulo..dječak se zadovoljio odgovorom, umirio i počeo spavati.. i u polusnu je dječak zadnji put čuo nekoliko udaraca poltergeist vage i napokon zaspao...dječak se zvao Jura... priča je napisana prema stvarnom događaju..vjerujte
Rudnik
Čovjek, kojeg ćemo u ovom tekstu nazvati Matt, svaki dan je radio u rudniku.Ljudi koji su tu radili su dobro znali da se ne smije spuštati na nižu razinu od one na kojoj su radili..Svatko od njih se sjećao kako se par rudara spustilo niže i nestalo.Priča rudnika počinje davne 1960. kada je bio u punoj moći. Rudari tamo su imali nepovoljne uvjete ali sve u svemu posao je išao i ljudi su zarađivali.Dvojica rudara su se posebno isticala.Jedan od njih je bio šefov miljenik i rudar sa najvećom željom za radom. On je volio svoj posao. Govorili su da će on i umrijeti u rudniku..nažalost se to i dogodilo.Četvero rudara se spustilo na najnižu razinu..Onaj sa najviše želje za radom je otišao prvi..Lupio je alatom i odjednom se sve počelo tresti..Sjekira koja je bila zavezana za zid je pala a on je bio sagnut..Odsjekla mu je glavu u jednom potezu.Ostatak rudara je pobjegao glavom bez obzira..Njegov duh je ostao na najdoljnjoj razini..No vratimo se na Matta..Neznajući da je razina ukleta Matt je radio na njoj..Kopao, vadio,nosio gore..Dok je radio gore
shvatio je da mu je jelo ostalo dolje..Spustio se dolje i baterija sa šljema mu
je ispala na pod..odjednom je osjetio nečiju prisutnost i čuo zvuk udarca
sjekire..uzeo je žarulju i osvjetlio čovjeka koji je bio u mraku..Primjetio je da
je čovjek proziran..to ga je ustrašilo ali je pomislio da mu se u mraku priviđa
pa je osvjetlio lice..lica nije bilo..Ali iz sažaljenja prema duhu je ostao..
čuo je plač i vidio da duh nešto objašnjava..odjednom je vidio sliku čovjeka
u otmjenom odijelu i odmah nakon njega sliku obitelji..Nakon toga je vidio grobove.Sjetio se gdje su ti grobovi i da već dugo nitko nije palio svijeću na
tim grobovima..Rekao je da će otići zapaliti svjeću i duh ga je pokušao zagrliti ali nije uspio..nakon toga je nestao.Matt se raspitao za povijest rudnika i sve saznao..zapalio je svjeće..nakon toga je rudniku naglo krenilo, Matt je dobio bolji posao izvan rudnika, a duh se više nikad nije pojavio..
shvatio je da mu je jelo ostalo dolje..Spustio se dolje i baterija sa šljema mu
je ispala na pod..odjednom je osjetio nečiju prisutnost i čuo zvuk udarca
sjekire..uzeo je žarulju i osvjetlio čovjeka koji je bio u mraku..Primjetio je da
je čovjek proziran..to ga je ustrašilo ali je pomislio da mu se u mraku priviđa
pa je osvjetlio lice..lica nije bilo..Ali iz sažaljenja prema duhu je ostao..
čuo je plač i vidio da duh nešto objašnjava..odjednom je vidio sliku čovjeka
u otmjenom odijelu i odmah nakon njega sliku obitelji..Nakon toga je vidio grobove.Sjetio se gdje su ti grobovi i da već dugo nitko nije palio svijeću na
tim grobovima..Rekao je da će otići zapaliti svjeću i duh ga je pokušao zagrliti ali nije uspio..nakon toga je nestao.Matt se raspitao za povijest rudnika i sve saznao..zapalio je svjeće..nakon toga je rudniku naglo krenilo, Matt je dobio bolji posao izvan rudnika, a duh se više nikad nije pojavio..
Djevojčica
Tamni lik je prišao bliže i ona je prepoznala njegovo lice. Bio je to njen pokojni muž, blijed i ozbiljan. Gledao ju je praznim pogledom, kao da se nikad nisu poznavali.
«Došao sam po našu kćer. Tebi neka ostane sin, a ona ide samnom.»
Onaj prvi nalet zbunjenog straha nije bio ni sjena užasa koji joj je sijevnuo do srži, poput strujnog udara. Utvara je kročila prema djetetu, ali udovica je bila brža – s odlučnošću kakvu samo smrtna opasnost može dati u jednom skoku se našla pored zipke, zgrabila dijete i viknula: «Ne! Ne dam ti ju! Ne!»
Iznenada je zašutjela, jer joj je do svijesti prodrla spoznaja da je dijete neobično mirno. Bez obzira na viku i naglo dizanje, spavalo je bez treptaja ili... disanja.
«O, moja kćer! Moje malo zlato! Ne dam ti je! Ne!» vikala je sad iz dubine svoje ojađene duše, spremna da se uhvati u koštac i sa samim vragom ako treba. Istovremeno je tresla djetetove ručice i lupkala obraze, nastojeći je prenuti iz sna koji ne poznaje jutro. Tamna prilika je i dalje tupo stajala između njih i vrata.
«Nećeš!» viknu udovica još jednom i zaleti se kroz prikazu prema izlazu. Kao da je prošla kroz ledenu vodu. Kao da je na tren i sama bila na drugoj strani. Nije bilo vremena za misli, uletjela je u kuhinju, grabila od vike probuđenog malog sina i potrčala u hladnu noć.
Kuća u luki
U kući na kraju luke dugo nije nitko živio. Svi su znali što se tamo dogodilo ali nitko o tom nije volio pričati... Kuća je dugo bila bez ijednog stanovnika a svi što su tamo dolazili su se brzo i odselili. Čak ni za noć vještica te godine nijedan od mladih se nije usudio ulaziti u nju. Ljudi su se kleli da su te noći iz kuće čuli vrištanje i zamah mačete.. Luka je svaki dan bila sve praznija jer se ljudi nisu usudili prolaziti pored nje. Na prvi pogled je to bila obična kuća. Bila je napravljena od dasaka, sa drvenim žaluzinama na prozorima. Ali dvorište je pričalo drugu priču.Zaraslo u drač, nikom nije htjelo otkriti svoju mračnu tajnu..Sve do tog dana.Žena sa dvoje djece, odraslom kćerkom i malom bebom je došla u luku trbuhom za kruhom.Kako nisu imali novaca za ništa drugo, ljudi su im predložili kuću na kraju luke sa napomenom da ulaze na vlastitu odgovornost. Žena nije vjerovala u gluposti i duhove i pristala je na useljavanje. Uselila se i počela sa uređivanjem. Unutrašnjost kuće je bila derutna, posvuda su bili papiri, razbacane boce, ostatci hrane,kosti životinja, i jedan kostur za koji nije znala čiji je.Najveća greška je bila što je i taj kostur bacila u rupu sa ostalim kostima i zakopala..Odonda su počeli njeni problemi. Zidovi su se tresli, padali su tanjuri i gitara je ponekad po noći sama zasvirala. Vrhunac problema je bio kada je jednu noć stavljala sina u koljevku. Odjednom je čula škripanje iza sebe, kao da netko vuče noge za sobom dok hoda. Okrenila se i vidila prikazu redovnika u smeđoj halji. Najjezivije je bilo to što nije imao lica. Dok je bježala niz hodnik noge su joj postale teške i srušila se..Prikaza se nadvila nad nju i stavila joj ruku na čelo. Odjednom se našla u drugoj dimenziji. Vidila je mladog redovnika koji je tražio mjesto za prebivanje dok je bio u drugom mjestu..Našao se u istoj ovoj kući dok je još bila nova. Ali to se događalo za vrijeme rata a Njemci nisu volili ni redovnike ni svećenike..Ulazili su kuću po kuću dok nisu došli i u ovu kuću..Uzalud je jadni redovnik bježao..Uhvatili su ga, svezali mu ruke, udarili ga kundakom u glavu da klekne i prerezali mu vrat mačetom..Pao je na pod i tu je ostao i dosad.. Žena je u glavu dobila misao da ga mora iskopati iz rupe i pokopati uz obred da njegova duša više ne luta po zemlji..Idući dan je došla do rupe gdje je našla kostur i u njegovoj ruci poruku na kojoj je pisalo:"Hvala." Platila je troškove pogreba i osigurala da duša redovnika zauvijek počiva u miru.Nakon što je to napravila dobila je bolji posao, obogatila se, i sada živi sretnim životom u novoj kući, a na mjestu stare je napravljena crkva.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)