Ova se priča dogodila davno prije automobila, autocesta ili motela. Ljudi su putovali sporo i dugo na konjima ili kočijama. I vagoneri – kako su prije zvali ljude koji često putuju, bili su jako umorni od puta i željeli su naći mjesto gdje mogu prespavati.
Jedan vagoner – Božo Nikolić je krenuo na jedno dugo putovanje. Vozio je potrepštine za jednu farmu u Ličkoj Rječici. To putovanje je trebalo trajati 2 dana. Kada je počela padati noć, postajalo je hladno, a i Božo je postajao umoran i gladan. Stoga je on odlučio negdje stati da odspava.
Vidio je jednoga farmera koji se vraća sa polja i Božo ga upitaše ga gdje može naći neko mjesto da odspava. Starac mu odgovori da nema nikakvog odmorišta u blizini ali zna jednu prečicu do Ličke Rječice, ali mu preporučava da tamo ne ide po noći. Kada ga Božo pitao zašto, on mu odgovori da je taj put uklet.
Ali Božo je bio preumoran i rekao je starcu da će ipak ići tim putem. Rekao je da se ne boji da tamo ima duhova i da je putovajući Likom čuo mnogo takvih legendi i da nijedna nije bila istinita.
Božo je ipak otišao prečicom i nakon nekoliko sati je shvatio da ta ''prečica'' ustvari nije prečica. Oko njega je bilo samo mračno, zastrašujuće drveće i čuli su se zastrašujući zvukovi iz šume. Nakon nekog vremena Božo je uočio s lijeve strane malu bijelu crkvicu. Božo je zaključio da su vjerojatno otključana vrata crkvice i da u crkvici može prespavati, a ujutro nastaviti s putovanjem. Došao je do crkve, otvorio škripava vrata i ušao u crkvu.
Crkva je bila prazna. Nije mogao vjerovati kako je imao sreće što je našao tako mjesto u sred šume. Božo je legao na klupu u stražnjem dijelu crkve i ubrzo je zaspao.
Sat vremena poslije Božu je probudio čudan zvuk iz prednjeg dijela crkve. Čuo je zvuk ponovno, ali ovaj put glasnije. Božo je našao svijeće, ali nije našao šibice da ih upali. Duboko je udahnuo i krenuo u prednji dio crkve. Kada se približavao u mraku je vidio nešto bijelo da se polako kreće. ''Tko je to?'', upitao je Božo. Jedini odgovor koji je dobio, bilo je glasno, bolno stenjanje.
Božo je našao šibice u svome džepu i pokušao je zapaliti svijeću, ali neuspješno. Sada se već bio jako prestrašio kada je vidio da mu se to približava. Kada mu se više približila, mogao je vidjeti da je to žena u dugoj, bijeloj haljini, njezina duga, neuredna kosa prekrivala je njezino lice. Sve je glasnije stenjala kada mu se približavala.
Božo je počeo bježati prema vratima i pokušao je ponovno upaliti svijeću, ali ponovno neuspješno. Žena se još više približila njemu. On je primijetio da je prednji dio njezine haljine umrljan blatom.
''Šššššštto želiš???'', pitao je Božo, njegov glas je podrhtavao od straha. Došao je do vrata, ali vrata su bila zatvorena. Žena se približavala sve bliže i bliže i njezino stenjanje je postajalo glasnije.
Božo je ponovno pokušao upaliti svijeću i ovaj put je jedva uspio. I kada je podigao svijeću u zrak, prepao se i počeo je teško disati – njezino lice je bilo točno pred njegovim. Oči su joj bile krvave, koža blijeda i ispucana kao stara, bačena lutka. Pokušala je dodirnuti njegovo lice i u tom djeliću sekunde Božo je mogao da su njezini prsti bili slomljeni i prljavi.
Božo je otvorio vrata i trčao u svoju kočiju, mogao je čuti njezine korake iza sebe. Brzo je odvezao konje i sjeo na vozačevo mjesto i prije nego je krenuo, žena ga je vukla u pokušaju da ga sruši iz kočije.
Božo je ipak uspio pobjeći i rano ujutro je stigao u Ličku Rječicu. Uletio je u restoran i srušio se na stolicu. Zapalio je cigaretu i samo sjedio. Ljudi su ga samo gledali.
''Jesi li dobro?'', pitao ga je vlasnik restorana. Božo mu je ispričao priču o duhu. Vlasnik ga je gledao neko vrijeme i rekao mu: ''To nije bio duh. Mislim da si vidio Helenu Ivanković. Policija ju već traži nekoliko dana.''
Vlasnik je počeo objašnjavati Boži o Heleni. On je rekao je Helena mlada djevojka koja je pobjegla iz ludnice. Ona je rodila izvan grada, a nije imala muža i bojala se što će mještani govoriti o njoj, pa je ona ubila dijete i zakopala ga duboko u šumi izvan grada.
Ali nju je izjedala krivnja i poludila je. Nije ju se više moglo kontrolirati, pa ju je njezina obitelj strpala u ludnicu. Dok je bila tamo, ona je tamo plakala i govorila da je imala dijete koje je sada samo negdje u hladnoj šumi. Ali problem je bio što ni ona više ne zna gdje ga je zakopala.
Jedne noći kad je doktor otišao u Heleninu sobu da joj da lijek, nje tamo nije bilo.
Nakon što je Božo rekao da je ona u crkvi, policija je tamo otišla, ali tamo su pronašli samo blatne otiske nogu. Božo nije ostao u gradu dovoljno dugo da sazna što je bilo Heleni.
Božo se kune da više nikad neće ići prečicama u koje nije siguran da su sigurne, koliko god one skraćuju put.
I naučio je da treba slušati priče koje narod govori, zato što u njima uvijek ima malo istine, ako pažljivo slušaš……
utorak, 27. prosinca 2011.
četvrtak, 22. prosinca 2011.
Krvava grofica
Elizabeth Bathory, rođena u Mađarskoj 1560. godine, bila je plemkinja, članica bogate i moćne obitelji. No, već u ranoj dobi razboljela se od jedne vrste epilepsije. Osjetljivo je dijete trebalo pažnju, no majka se nije bavila njome – sva je briga prepuštena dadilji, koja joj je u svemu povlađivala i ugađala. Prijelomni trenutak u razbuktavanju njene poremećenosti bio je kad je kao mala prisustvovala izvršenju smrtne kazne nad Ciganinom optuženim za izdaju – rasporili su jednom konju trbuh i ušili nesretnika unutra. Okrutnost tog čina nije je dirnula, naprotiv – shvatila je da može raditi što želi s onima koji nisu plemićkog roda.
Udala se vrlo mlada, s 11 godina (neki izvori kažu s 15), za 26-godišnjeg Ferencza Nadasdyja. Rodila je troje djece, dvije djevojčice i sina, koje je nedugo po rođenju predala dadilji. Unatoč tome što je potpuno ignorirala vlastitu djecu, u tome je bilo i nešto dobroga – nije ih uključila u mučenja kojima se «u slobodno vrijeme» bavila.
Mučila je samo mlade djevojke, one na pragu djevojaštva. Primjerice, između nožnih prstiju umetnula bi im papir i zapalila ga, smijući se dok bi one pokušavale mašući nogama ugasiti plamen. Slamala bi im vrat otvarajući im usta do krajnjih granica, dok im vratna kralježnica ne bi pukla. Ako je bila dobro raspoložena, morale su «samo» posluživati gole, među mnoštvom muškaraca. Što je bila starija, izmišljala je sve gora mučenja – namazala bi sluškinje medom i ostavila ih među kukcima i grabežljivcima, ili bi ih izbacila na najveću zimu i polijevala ledenom vodom dok se ne bi smrznule.
Nakon muževe smrti postala je opsjednuta svojom ljepotom i mladošću. Jednom ju je sluškinja pri češljanju slučajno počupala, na što ju je ošamarila do krvi. Učinilo joj se tada da joj je koža na ruci, na mjestu koje je bilo poškropljeno krvlju, mekša i glatka. Uputila se svojim savjetnicama, vješticama Darvuliji, Heleni Jo i Dorki, koje su joj rekle da može očuvati mladost ako se kupa u krvi djevica. Odmah je ubila nesretnu sluškinju i okupala se u njenoj još toploj krvi.
U godinama što su uslijedile iz sela u okolici dvorca nestale su stotine djevojaka. Elizabeth je imala posebne sprave za njihovo mučenje i "cijeđenje" krvi, a jedna je čak služila poput krvavog "tuša". Te su se strahote dugo zataškavale jer je tada plemić bio vlast u svom kraju, a mogao mu je suditi samo kralj. No, čak ni bogata i utjecajna Elizabeth Bathory nije mogla zataškati smrt više od 650 djevojaka, koliko ih je bilo na popisu nađenom u njenom pisaćem stolu.
Uhvatili su je kad joj je ponestalo žrtava u okolici pa je otvorila školu za mlade plemkinje nižeg ranga, koje se nakon dolaska u Csjethe nikad nisu vratile kućama. Nakon što je bio svjedok stravičnih prizora u dvorcu, grof Thurz ju je do suđenja stavio u kućni pritvor.
Suđenje se održalo 1610. godine, no ona mu nije prisustvovala. Njene savjetnice vještice osuđene su na smrt, dok su nju zazidali u jednu prostoriju kule njenog dvorca i ostavili joj samo jedan otvor za zrak, hranu i vodu. Umrla je 1614., u dobi od 54 godine, nakon što je prethodno odbila čitav niz svećenika koji su joj nudili posljednju pomast i odrješenje grijeha. Dokumenti sa suđenja, koji potvrđuju istinitost ove priče, čuvaju se danas u Budimpešti, u državnom arhivu.
Krvava je grofica pokopana u obiteljskoj grobnici, uz cvijeće i neke počasti, za razliku od stotina mladih žena koje je ubila, čije su kosti po šumama razvukli vukovi ili su istrunule u magli oko njene kuće strave i užasa.
Udala se vrlo mlada, s 11 godina (neki izvori kažu s 15), za 26-godišnjeg Ferencza Nadasdyja. Rodila je troje djece, dvije djevojčice i sina, koje je nedugo po rođenju predala dadilji. Unatoč tome što je potpuno ignorirala vlastitu djecu, u tome je bilo i nešto dobroga – nije ih uključila u mučenja kojima se «u slobodno vrijeme» bavila.
Mučila je samo mlade djevojke, one na pragu djevojaštva. Primjerice, između nožnih prstiju umetnula bi im papir i zapalila ga, smijući se dok bi one pokušavale mašući nogama ugasiti plamen. Slamala bi im vrat otvarajući im usta do krajnjih granica, dok im vratna kralježnica ne bi pukla. Ako je bila dobro raspoložena, morale su «samo» posluživati gole, među mnoštvom muškaraca. Što je bila starija, izmišljala je sve gora mučenja – namazala bi sluškinje medom i ostavila ih među kukcima i grabežljivcima, ili bi ih izbacila na najveću zimu i polijevala ledenom vodom dok se ne bi smrznule.
Nakon muževe smrti postala je opsjednuta svojom ljepotom i mladošću. Jednom ju je sluškinja pri češljanju slučajno počupala, na što ju je ošamarila do krvi. Učinilo joj se tada da joj je koža na ruci, na mjestu koje je bilo poškropljeno krvlju, mekša i glatka. Uputila se svojim savjetnicama, vješticama Darvuliji, Heleni Jo i Dorki, koje su joj rekle da može očuvati mladost ako se kupa u krvi djevica. Odmah je ubila nesretnu sluškinju i okupala se u njenoj još toploj krvi.
U godinama što su uslijedile iz sela u okolici dvorca nestale su stotine djevojaka. Elizabeth je imala posebne sprave za njihovo mučenje i "cijeđenje" krvi, a jedna je čak služila poput krvavog "tuša". Te su se strahote dugo zataškavale jer je tada plemić bio vlast u svom kraju, a mogao mu je suditi samo kralj. No, čak ni bogata i utjecajna Elizabeth Bathory nije mogla zataškati smrt više od 650 djevojaka, koliko ih je bilo na popisu nađenom u njenom pisaćem stolu.
Uhvatili su je kad joj je ponestalo žrtava u okolici pa je otvorila školu za mlade plemkinje nižeg ranga, koje se nakon dolaska u Csjethe nikad nisu vratile kućama. Nakon što je bio svjedok stravičnih prizora u dvorcu, grof Thurz ju je do suđenja stavio u kućni pritvor.
Suđenje se održalo 1610. godine, no ona mu nije prisustvovala. Njene savjetnice vještice osuđene su na smrt, dok su nju zazidali u jednu prostoriju kule njenog dvorca i ostavili joj samo jedan otvor za zrak, hranu i vodu. Umrla je 1614., u dobi od 54 godine, nakon što je prethodno odbila čitav niz svećenika koji su joj nudili posljednju pomast i odrješenje grijeha. Dokumenti sa suđenja, koji potvrđuju istinitost ove priče, čuvaju se danas u Budimpešti, u državnom arhivu.
Krvava je grofica pokopana u obiteljskoj grobnici, uz cvijeće i neke počasti, za razliku od stotina mladih žena koje je ubila, čije su kosti po šumama razvukli vukovi ili su istrunule u magli oko njene kuće strave i užasa.
WINCHESTER HOUSE
Za kuću Winchester priča se da je od samog početka gradnje ukleta i da se gradila pod 'stručnim vodstvom' duhova, pa je s razlogom jedno od najjezovitijih američkih zdanja. Slavnu ukletu kuću počela je graditi 1884. Sarah Winchester, supruga nasljednika slavnih Winchester pušaka. Istraumatizirana gubitkom djeteta, pa zatim supruga, lijepa je Sarah počela gubiti razum. Nakon posjeta mediju bila je uvjerena da treba slijediti naputke duhova kako bi prekinula kletvu koja je pala na obitelj Winchester, i to zbog oružja koje je proizvela i koje je pobilo na tisuće ljudi. Zato je kupila kuću koju je prema željama duhova stalno gradila do kraja života.
| Bizarna kuća s prozorima u podu te vratima i stubištima koja nikamo ne vode |
Sarah je svakodnevno crtala i mijenjala planove te tjerala radnike da bez pogovora slušaju njezine upute ma koliko nelogične bile. Osim toga, bila je opsjednuta brojem 13 pa danas ta kuća ima ukupno 160 prostorija, sedam katova, 40 soba, 13 kupaonica, šest kuhinja, dvije dvorane za ples i 40 stubišta, od kojih nekoliko vodi doslovno nikamo - završavajući u stropu. Neka od stubišta imaju 13 stepenica, dok jedna soba ima prozor ugrađen u pod, a dvoja vrata otvaraju se na visini od nekoliko metara. U kući je 47 kamina, (četiri imaju dimnjake koji nikud ne vode), neke sobe imaju 13 prozora, dok mnogi zidovi imaju 12 površina.
Sarah je umrla u snu 1922. u dobi od 82 godine i nikad nije stala s radovima na kući. Radnici su radili 24 sata na dan tijekom 365 dana u godini. I danas mnogi vjeruju da je ova bizarna kuća ukleta, a ima i onih koji se kunu da su čuli korake u praznoj prostoriji, zvuk vrata koja se treskom zatvaraju (i kad nema propuha) i kvake koje se okreću same od sebe. Neki tvrde da su čuli i neobjašnjive glasove te da su vidjeli čudnu maglicu....
POLTERGEIST
Jedanaestogodišnji dječak se upravo spremao za spavanje..ovo mu je bio već četvrti dan u bolnici i nimalo mu se nije sviđalo to što je po prvi put na duže vrijeme odvojen od obitelji..Roditelji su mu taj dan donjeli knjigu Misterije Svijeta i dječak je bio oduševljen..čitao ju je i na taj način bar na kratko zaboravljao kako mu je grozno u bolnici..znao je provoditi sate čitajući tu knjigu iako se i sam bojao sadržaja knjige...tu noć je čitao o vražjim stopama..radi se o tome da su se odjednom preko noći u snjegu pojavili tragovi i to kao kopita ali u jednom redu...dječak se uplašio a ionako je Indiana Jones te večeri na Tvu završio u jedanaest navečer..normalno da je i poslije toga čitao..no shvatio je da je predugo budan a tv i čitanje knjige prije spavanja mu je smanjilo umor i nije mogao zaspati..Odjednom je iz hodnika čuo kako netko podiže uteg na vagi za težinu i pušta ga da padne..i tako stalno..još pod utjecajem knjige dječak se uspravio u krevetu i slušao udarce vage..Pod iznenadnim napadom hrabrosti dječak izlazi provjeriti što to lupa..ali više ništa nije lupalo..Stajao je tamo 5 minuta i ništa nije lupalo..sestra na smjeni je spavala i dječak ju je budio..ona mu je odgovorila"to nije ništa idi spavati"i dječak je otišao ali buka se nastavila..uplašeni dječak je dojurio do sestre i rekao joj da opet lupa..ali ona mu je odgovorila"to je samo kiša nastavi spavati"dječak je pogledao na mračni prozor i kišne kapi su ujednačeno lupkale po prozorskome staklu..i opet se ništa nije čulo..dječak se zadovoljio odgovorom, umirio i počeo spavati.. i u polusnu je dječak zadnji put čuo nekoliko udaraca poltergeist vage i napokon zaspao...dječak se zvao Jura... priča je napisana prema stvarnom događaju..vjerujte
Rudnik
Čovjek, kojeg ćemo u ovom tekstu nazvati Matt, svaki dan je radio u rudniku.Ljudi koji su tu radili su dobro znali da se ne smije spuštati na nižu razinu od one na kojoj su radili..Svatko od njih se sjećao kako se par rudara spustilo niže i nestalo.Priča rudnika počinje davne 1960. kada je bio u punoj moći. Rudari tamo su imali nepovoljne uvjete ali sve u svemu posao je išao i ljudi su zarađivali.Dvojica rudara su se posebno isticala.Jedan od njih je bio šefov miljenik i rudar sa najvećom željom za radom. On je volio svoj posao. Govorili su da će on i umrijeti u rudniku..nažalost se to i dogodilo.Četvero rudara se spustilo na najnižu razinu..Onaj sa najviše želje za radom je otišao prvi..Lupio je alatom i odjednom se sve počelo tresti..Sjekira koja je bila zavezana za zid je pala a on je bio sagnut..Odsjekla mu je glavu u jednom potezu.Ostatak rudara je pobjegao glavom bez obzira..Njegov duh je ostao na najdoljnjoj razini..No vratimo se na Matta..Neznajući da je razina ukleta Matt je radio na njoj..Kopao, vadio,nosio gore..Dok je radio gore
shvatio je da mu je jelo ostalo dolje..Spustio se dolje i baterija sa šljema mu
je ispala na pod..odjednom je osjetio nečiju prisutnost i čuo zvuk udarca
sjekire..uzeo je žarulju i osvjetlio čovjeka koji je bio u mraku..Primjetio je da
je čovjek proziran..to ga je ustrašilo ali je pomislio da mu se u mraku priviđa
pa je osvjetlio lice..lica nije bilo..Ali iz sažaljenja prema duhu je ostao..
čuo je plač i vidio da duh nešto objašnjava..odjednom je vidio sliku čovjeka
u otmjenom odijelu i odmah nakon njega sliku obitelji..Nakon toga je vidio grobove.Sjetio se gdje su ti grobovi i da već dugo nitko nije palio svijeću na
tim grobovima..Rekao je da će otići zapaliti svjeću i duh ga je pokušao zagrliti ali nije uspio..nakon toga je nestao.Matt se raspitao za povijest rudnika i sve saznao..zapalio je svjeće..nakon toga je rudniku naglo krenilo, Matt je dobio bolji posao izvan rudnika, a duh se više nikad nije pojavio..
shvatio je da mu je jelo ostalo dolje..Spustio se dolje i baterija sa šljema mu
je ispala na pod..odjednom je osjetio nečiju prisutnost i čuo zvuk udarca
sjekire..uzeo je žarulju i osvjetlio čovjeka koji je bio u mraku..Primjetio je da
je čovjek proziran..to ga je ustrašilo ali je pomislio da mu se u mraku priviđa
pa je osvjetlio lice..lica nije bilo..Ali iz sažaljenja prema duhu je ostao..
čuo je plač i vidio da duh nešto objašnjava..odjednom je vidio sliku čovjeka
u otmjenom odijelu i odmah nakon njega sliku obitelji..Nakon toga je vidio grobove.Sjetio se gdje su ti grobovi i da već dugo nitko nije palio svijeću na
tim grobovima..Rekao je da će otići zapaliti svjeću i duh ga je pokušao zagrliti ali nije uspio..nakon toga je nestao.Matt se raspitao za povijest rudnika i sve saznao..zapalio je svjeće..nakon toga je rudniku naglo krenilo, Matt je dobio bolji posao izvan rudnika, a duh se više nikad nije pojavio..
Djevojčica
Tamni lik je prišao bliže i ona je prepoznala njegovo lice. Bio je to njen pokojni muž, blijed i ozbiljan. Gledao ju je praznim pogledom, kao da se nikad nisu poznavali.
«Došao sam po našu kćer. Tebi neka ostane sin, a ona ide samnom.»
Onaj prvi nalet zbunjenog straha nije bio ni sjena užasa koji joj je sijevnuo do srži, poput strujnog udara. Utvara je kročila prema djetetu, ali udovica je bila brža – s odlučnošću kakvu samo smrtna opasnost može dati u jednom skoku se našla pored zipke, zgrabila dijete i viknula: «Ne! Ne dam ti ju! Ne!»
Iznenada je zašutjela, jer joj je do svijesti prodrla spoznaja da je dijete neobično mirno. Bez obzira na viku i naglo dizanje, spavalo je bez treptaja ili... disanja.
«O, moja kćer! Moje malo zlato! Ne dam ti je! Ne!» vikala je sad iz dubine svoje ojađene duše, spremna da se uhvati u koštac i sa samim vragom ako treba. Istovremeno je tresla djetetove ručice i lupkala obraze, nastojeći je prenuti iz sna koji ne poznaje jutro. Tamna prilika je i dalje tupo stajala između njih i vrata.
«Nećeš!» viknu udovica još jednom i zaleti se kroz prikazu prema izlazu. Kao da je prošla kroz ledenu vodu. Kao da je na tren i sama bila na drugoj strani. Nije bilo vremena za misli, uletjela je u kuhinju, grabila od vike probuđenog malog sina i potrčala u hladnu noć.
Kuća u luki
U kući na kraju luke dugo nije nitko živio. Svi su znali što se tamo dogodilo ali nitko o tom nije volio pričati... Kuća je dugo bila bez ijednog stanovnika a svi što su tamo dolazili su se brzo i odselili. Čak ni za noć vještica te godine nijedan od mladih se nije usudio ulaziti u nju. Ljudi su se kleli da su te noći iz kuće čuli vrištanje i zamah mačete.. Luka je svaki dan bila sve praznija jer se ljudi nisu usudili prolaziti pored nje. Na prvi pogled je to bila obična kuća. Bila je napravljena od dasaka, sa drvenim žaluzinama na prozorima. Ali dvorište je pričalo drugu priču.Zaraslo u drač, nikom nije htjelo otkriti svoju mračnu tajnu..Sve do tog dana.Žena sa dvoje djece, odraslom kćerkom i malom bebom je došla u luku trbuhom za kruhom.Kako nisu imali novaca za ništa drugo, ljudi su im predložili kuću na kraju luke sa napomenom da ulaze na vlastitu odgovornost. Žena nije vjerovala u gluposti i duhove i pristala je na useljavanje. Uselila se i počela sa uređivanjem. Unutrašnjost kuće je bila derutna, posvuda su bili papiri, razbacane boce, ostatci hrane,kosti životinja, i jedan kostur za koji nije znala čiji je.Najveća greška je bila što je i taj kostur bacila u rupu sa ostalim kostima i zakopala..Odonda su počeli njeni problemi. Zidovi su se tresli, padali su tanjuri i gitara je ponekad po noći sama zasvirala. Vrhunac problema je bio kada je jednu noć stavljala sina u koljevku. Odjednom je čula škripanje iza sebe, kao da netko vuče noge za sobom dok hoda. Okrenila se i vidila prikazu redovnika u smeđoj halji. Najjezivije je bilo to što nije imao lica. Dok je bježala niz hodnik noge su joj postale teške i srušila se..Prikaza se nadvila nad nju i stavila joj ruku na čelo. Odjednom se našla u drugoj dimenziji. Vidila je mladog redovnika koji je tražio mjesto za prebivanje dok je bio u drugom mjestu..Našao se u istoj ovoj kući dok je još bila nova. Ali to se događalo za vrijeme rata a Njemci nisu volili ni redovnike ni svećenike..Ulazili su kuću po kuću dok nisu došli i u ovu kuću..Uzalud je jadni redovnik bježao..Uhvatili su ga, svezali mu ruke, udarili ga kundakom u glavu da klekne i prerezali mu vrat mačetom..Pao je na pod i tu je ostao i dosad.. Žena je u glavu dobila misao da ga mora iskopati iz rupe i pokopati uz obred da njegova duša više ne luta po zemlji..Idući dan je došla do rupe gdje je našla kostur i u njegovoj ruci poruku na kojoj je pisalo:"Hvala." Platila je troškove pogreba i osigurala da duša redovnika zauvijek počiva u miru.Nakon što je to napravila dobila je bolji posao, obogatila se, i sada živi sretnim životom u novoj kući, a na mjestu stare je napravljena crkva.
Pretplati se na:
Postovi (Atom)